Koliko uložiti za osiguranje tiketa određuje iznos koji igrač hoće da zaključa. Da bi oba ishoda donela isto, ulog na suprotnu stranu jednak je mogućoj isplati tiketa podeljenoj kvotom te strane. Recimo da tiket sa mogućom isplatom od deset hiljada dinara čeka poslednji par, uz kvotu 2,50 na suprotan ishod. Četiri hiljade dinara na suprotan ishod vraćaju deset hiljada ako tiket padne, a ako prođe, od deset hiljada se oduzimaju četiri hiljade uloga. Oba puta ostaje šest hiljada pre poreza, minus prvobitni ulog tiketa.
Osiguranje tiketa pred kraj najčešće se radi uživo, dok poslednji par još traje. Kvote uživo se stalno menjaju, pa se iznos osiguranja proračunava ponovo pred svaku uplatu. Kasno osiguranje traži manji ulog kada je tiket blizu prolaza, jer je kvota na suprotan ishod visoka, ali tada i štiti od najmanjeg rizika. Mnoge kladionice nude i cash out, isplatu tiketa pre kraja po ceni koju same odrede; ta cena obično uključuje maržu, pa je često niža od vrednosti sopstvenog osiguranja.
Svakom osiguranju prethodi jedno pitanje: da li bi igrač danas uložio taj iznos na suprotan ishod da nema tiketa? Ako je odgovor ne, osiguranje je kupovina mira, i to po ceni sa maržom. Kad je tiket narastao u odnosu na mesečni budžet, zaključati deo dobitka može biti razumno, jer razlika između nule i velike sume ima pravu težinu. Odluka se zato donosi po budžetu i planu, a ne po osećaju u poslednjim minutima utakmice.